| Kako smo lakše otkrili tajne olupine Giuseppe Garibaldi |
| | Priča: Marino Brzac | Foto: Marino Brzac | |
|
Na samu riječ podmornica odmah mi je sve zvučalo interesantnije međutim nešto više informacija o samoj podmornici nisam od njega mogao dobiti dok se na webu informacija nije mogla naći direktno jer je trebalo proći nekoliko linkova za koje ja nisam imao volje. S druge strane, kako je budžet akcije bio jako limitiran trebalo je platiti sve troškove puta do Cavtata i boravka što u ovo krizno vrijeme nije bilo baš za zanemariti. Pitanje koje me još i najviše mučilo i dalo razmišljati kakav odgovor dati Kruni je i činjenica da je pozicija Garibaldija na otvorenom moru i krajem mjeseca studenoga možemo očekivati loše vrijeme što bi značilo da bismo bili prikovani u Cavtatu. Tražio sam neki razlog koji bi me natjerao da odlučim pridružiti se toj ekspediciji, ali nikakvog čvrstog razloga nisam nalazio. A onda 7 dana pred ekspediciju ponovo me nazvao Kruno i zamolio dali bih mogao cijelu ekspediciju pratiti kamerom, podvodnom kamerom i podvodnim fotićem jer mu je predviđeni snimatelj odustao zbog toga što je odlučio pratiti jednog od predsjedničkih kandidata na predizbornoj kampanji. Dakle, čvrsti razlog da se priključim ekspediciji je bio tu, kao kamerman ekspedicije postoji i mogućnost da zaronim u podmornici. 21. studenog sam spakirao stvari i krenuo put krajnjeg juga. Kako sam usput posjećivao prijatelje koje nisam dugo vidio do Cavtata sam stigao tek 22. navečer ali takav je i bio dogovor da se sakupimo u Moluntu gdje nam je i bila baza ekspedicije. Noćenje, a ujutro nam se svima dizao adrenalin kao i sunce na nebu koje se dizalo iza brda Konavoskog polja. Vremenska prognoza za sljedeće dane je odlična što nam daje još više elana, sunčano i bez vjetra što nam je posebno važno jer na otvorenom moru svaki dašak vjetra će nam isplovljenje i ronjenje učiniti nemogućim. Nalazimo se u uvali Tiha u Cavtatu gdje nas već čeka matični brod Baldo Kosić II i odmah krećemo sa pripremama oko podmornice. Valjalo je tu instalirati boce kisika za disanje posade, boce koje služe za balansiranje podmornice, apsorbens CO2 i još mnogo ostalih pripremnih radnji prije testnog ronjenja.
 Lako za porinuti
 Pogled s repa
 Veliki i mali
Na prvi pogleda mala žuta podmornica ne čini se previše sofisticirana kako imamo prvu viziju kada su podmornice u pitanju, što ona zapravo i nije. U njoj je gotovo sve manualno bez suvišne elektronike osim upravljačke jedinice kojom se upravljaju motori. Sve ostalo je manualno upravljivo, kut propelera se mijenja jednostavnim pomicanjem poluge na kojoj su motori, balast se kontrolira preko običnih kugličnih ventila, dozator kisika je također manualni dok je jedina elektronika u podmornici analizatori PPO2 i PPCO2. Zapravo nas i taj prvi dojam o njoj i vara jer zapravo njene performanse i nisu baš za podcijeniti. Radna dubina je certificirana na 200 metara, autonomija baterija u full modu je 6-7 sati, u slučaju nezgode omogućava posadi boravak na dnu 72 sata do dolaska pomoći, a i sama ima 4 mogućnosti povratka posade na površinu. U slučaju nezgode, a pod kojom se misli zaplitanje ili kvar na balastnom sustavu, posada lansira signalnu bovu koja označava poziciju podmornice. Podmornica sama može odbaciti željezni balast od 150kg što je automatski čini pozitivnom, ukoliko i to nije dovoljno da se oslobodi konopa ili mreža, što će nam u ovom istraživanju činiti najveći problem postoji i pomoćni sistem za punjenje dodatnog balasta što podmornicu čini još pozitivnijom. Posljednji način je onaj najteži i najopasniji. Ukoliko pomoć nije stigla posada naplavljuje podmornicu 2/3, skida prednju kupolu i uz specijalne podmorničarske life jackete izlazi kroz rupu u trupu i vrši slobodan izron. To je naravno najopasniji način, ali uz pomoć zraka u life jacketu koji omogućava disanje i uz Božju pomoć podmorničari se mogu spasiti.
 Na suhom
Pripreme i dalje užurbano traju za prvo testno ronjenje dok Kruno i prvi pilot podmornice Emile van Essen sređuju dozvole u kapetaniji. Mada su sve dozvole već izdane od nadležnih tijela kapetanija nam radi problema. Ne daje nam dozvolu za ronjenje pod isprikom da nismo fizički povezani sa površinom. Taj postupak me osobno nimalo ne čudi, osobno ne znam niti jednu podmornicu u svijetu koja nije vezana sa konopom ha, ha…, ali doskočili smo i tom problemu pa smo na podmornicu instalirali bežični ultrazvučni telefon tako da smo imali vezu s njom. Kada je sve bilo spremno napravljen je prvi mokri test na maloj dubini od nekoliko metara, a poslije smo se zaputili na otvoreno more ispred Cavtata gdje imamo ekvivalentnu dubinu na kojoj leži zauvijek usidren oklopni krstaš Giuseppe Garibaldi. Podmornicu teglimo uz pomoć matičnog broda i kada na sonderu očitavamo -125 metara stajemo. Podmornica zaranja i nakon točno dogovorenog vremena izranja, tijekom testnog ronjenja su svi sistemi radili besprijekorno i spremni za sutrašnje ronjenje vraćamo se u Cavtat. Već je odavno pao mrak pa moramo pažljivo zaobilaziti našim tegljem domaće male ribare koji se uopće ne obaziru na nas niti nam daju ikakvih svjetlosnih signala te nas jedino radar i spretnost kapetana Baće izvlače iz neugodne situacije. Osvanulo je jutro, sunčano i ponovno bez vjetra, uvjeti na moru su idealni i ne gubeći vrijeme isplovljavamo na 7 NM udaljenu poziciju potonuća. Kako nemamo označenu olupinu brzim gumenjakom odlazimo na poznate GPS koordinate i kako matičnom brodu sa podmornicom u teglju treba nešto više od 2 sata plan je da mi u međuvremenu konopom i plutačom označimo potonuli brod. Kako imamo nekoliko GPS pozicija koje imamo od ribara i prvobitnih ronilačkih ekspedicija iako bi trebale biti približno iste one se razlikuju za nevjerojatnih 8,5 kabela što je gotovo 1,5 km. Baldo Kosić II je već stigao a mi još nemamo odraza na sonderu, ali zajedno nastavljamo tražiti i oko 14 sati imamo odraz na sonderu. Bacamo konop s bovom i okupljamo se svi u salonu broda na detaljnom dogovoru. Na prvom ronjenju će roniti Kruno i dva pilota, vrijeme ronjenja je strogo definirano na 2 sata. Svi znaju svoj posao i kako je podmornica bila spremna ubrzo zatim zaranja.
Na brodu vlada uzbuđenje i svi smo se okupili oko bežičnog telefona. Kosta, asistent na FER-u koji je zadužen za pozicioniranje podmornice prati podmornicu na zaslonu svoga kompjutera. Na podmornici imamo instaliranu i sondu koja je povezana s uređajem na brodu i preko GPS cijelo vrijeme pratimo putanju podmornice i njenu dubinu. Telefonom nam je javljeno da imaju vizualni kontakt s Giuseppe Garibaldiem. Sve je OK i posada na čelu sa Krunom nastavljaju istraživanje. Nakon dogovorenog vremena podmornica izranja, uzimamo je u tegalj i krećemo prema Cavtatu. Emocije su prisutne kod svih, ali odmah pristupamo nacrtima i slikama i pokušavamo vidjeti na snimakama sa kamere koja je bila u podmornici nešto detalja. Nažalost snimka je vrlo loše kvalitete i gotovo nam ne pomaže u prepoznavanju. Nakon prvog ronjenja ostaje nam još mnogo neodgovorenih pitanja, ali ovo je ipak bilo prvo ronjenje i nekakav generalni pogled na stanje pod morem. Bilo je važno vidjeti kako je stanje što se tiče mreža i konopa i eventualnih ostalih opasnosti. Svaki korak i detalj ekspedicije nastojim zabilježiti sa svojom kamerom i gotovo je ne ispuštam iz ruke. Kruno mi iznosi plan za sutradan u kojem je predviđeno i moje ronjenje. U prvom ronjenju bi trebao zaroniti Boros Gol češki povjesničar koji se cijeli život bavi istraživanjem potonulih brodova, a u drugom uronu bih trebao zaroniti ja. Vraćamo se nazad u uvalu Tiha uz nezaobilaznu dobru atmosferu koja je pratila ovu ekspediciju od samoga početka pa do kraja. Kako je ujutro osvanuo članak u novinama da vadimo Giuseppe Garibaldia, naravno nismo se mogli načuditi još jednoj novinarskoj gluposti, zbijali smo šalu na račun ako ga stvarno izvadimo ništa od moga ronjenja. Kao i dane do sada ponovo se vraćamo po mraku i uz dobru atmosferu i večeru završavamo dan. Sljedeći dan nam se pridružuju i novi članovi ekspedicije Sergio Gobo koji je vlasnik pomorskog muzeja u Novigradu i gospodin (kojem sam zaboravio ime, isprike na tome) koji živi u Labinu i gradi svoju privatnu podmornicu, nalik našoj. Sada naša grupa već broji 16 članova, uz već spomenute tu su i posada broda Baldo Kosić II sa uvijek dobro raspoloženim Vladom Onofrijem, novinarke National Geografica, Biba inspektora ministarstva kulture, Zorana člana prve hrvatske ekspedicije koja je zaronila na G.G., a gotovo najveći dio posla koji je zapravo nevidljiv oko logistike na brodu, punjenja boca i oko gumenjaka su odradili Patrik i Hrvoje, i da ne zaboravim spomenuti Aljošu Nikolić dubrovačkog ronioca koraljara koji je još davnih 80tih zaronio na olupinu u potrazi za koraljem, ali sa neznanjem o kojoj se olupini radi i jedan češki ronioc koji je u pratnji Borisa Gola.
Dolazimo na poziciju i na brifingu prije ronjenja mijenja se plan, ponovo će roniti Kruno sa Bibom Perkićem, a poslije njega Boros Gol u nadi da će svojim velikim poznavanjem konstrukcije G. Garibaldia biti od pomoći u prepoznavanju karakterističnih dijelova olupine uspoređujući ih sa originalnim nacrtima. Plan je da ja zaronim u trećem uronu što mi je odmah značilo da ništa od mog urona jer su dani već kratki i nema šanse da stignemo. Krunovo ronjenje je prošlo u pokušaju da se ponešto novo otkrije i možda snimi. Drugo ronjenje kako je bilo i predviđeno u podmornicu ulazi Boros Gol. Prvi puta u svom životu će zaroniti pod morsku površinu, na jednog od svojih “junaka“ koje istražuje samo po arhivama gotovo tridesetak godina. Plan je da ronjenje traje kratko da se stigne napraviti još jedno ronjenje, ali savjetujem Krunu da ipak napravi duže ronjenje sa Borosom u podmornici nego da kako tako planiramo još jedan uron samo da bih ja zaronio. Kruno odmah pristaje i podmornica zaranja. Malo opuštanja na brodu za sve nas osim za Kostu koji budno stoji uz svoj komp i prati kretanje podmornice. U sam sumrak izranjaju, oduševljenje na licu Borosa je nezaustavljivo i možemo ga vidjeti još na gumenjaku koji tegli podmornicu prema brodu. Već čekam spreman sa kamerom da sve to i snimim. Na debrifingu emocije su nadjačale i gorostasa poput Borosa koji je zaplakao i pustio suze. Njegovoj radosti nije bilo kraja. U navigaciji pregledavamo snimke i pokušavamo stvoriti što cjelovitiju sliku Garibaldija. Snimke su nažalost i dalje vrlo loše i ne mogu nam previše služiti u otkrivanju novoga što oči, od uzbuđenja ili adrenalina tamo dolje, nisu uočile. Imam čvrsto Krunovo obećanje da sljedeće jutro ulazim u podmornicu. Dolaskom u Cavtat pomoću trailera vadimo podmornicu vani jer slijedi cijelonoćno punjenje baterija i boca za balast. Večera i noćenje.
Prvu stvar ujutro otvaram vremensku prognozu, DHMZ najavljuje jugo u pojačanju što će nam svakako onemogućiti rad, ali na moru je još uvijek mirno, more namreškano, vjetar još uvijek slab, ali ipak južnih smjerova. Prognoza je dakle točna i sada plan ronjenja za danas radimo prema vremenskim najavama. Dva ronjenja nešto kraća nego obično, sa dva sata ronjenje smo skratili na sat i pol. Približavamo se bovi i bez puno suvišnih radnji jer smo već uvježbani, ulazim u podmornicu.
 Ulaz u podmornicu
 Pred uron
Dodaju mi kameru i fotoaparat i kupola se zatvara. Nekoliko minuta nakon toga površina se sklopila nad nama i poniremo u plavi bezdan. Kako imam nešto iskustva sa „napravama“ koje se kreću po morskom dnu odmah zamjećujem da podmornici nedostaje sonar, podmorski radar što posadi omogućuje da vidi u uvjetima loše vidljivosti ili potpunom mraku. Ali kako smo u prethodnim uronima vidjeli da nam je osnovna linija odmah uz oplatu olupine vjerujem da ćemo naći olupinu. Gledam u kompas koji kako se približavamo dnu zbog utjecaja velike količine metala olupine postaje neupotrebljiv. Imamo vizualni kontakt sa dnom ali ne i sa olupinom, krećemo u smjeru kojeg određuje Emile, ali nažalost izgubili smo olupinu. Vrtimo se po dnu, nailazimo na svoje vlastite tragove brazdi na muljevitom dnu ali od G. Garibaldija niti traga. Kako nismo našli niti bilo kakvih ostataka broda koji obično ispadaju sa broda za vrijeme potonuća zaključujemo da nismo blizu olupine i da bi traženje po bespućima morskog dna bilo samo gubljenje vremena pa izranjamo. O svemu obavještavamo preko bežičnog telefona ekipu na brodu. Kada smo izronili ponovo smo došli do osnovne linije i zaranjamo. Ovaj put smo imali više sreće gotovo da smo i pali na trup nekada ponosa talijanske kraljevske mornarice. Iako sam u svojoj ronilačkoj karijeri ronio na velikom broju olupina, susret sa Gaibaldijem je i za mene svakako bio poseban trenutak koji teško da ću zaboraviti. Ipak na ovaj način nikada nisam promatrao olupinu. Nakon nekoliko minuta pospremanja dojmova lovim se posla jer je moj zadatak jasan, moram nešto snimiti i fotkati. U dogovoru sa pilotom krećemo prema provi koja je najprepoznatljivija i od nje ćemo krenuti u istraživanje. Odmah sam vidio da su uvjeti za snimanje gotovo na granici mogućega. Dižem osjetljivost ISO svojeg fotića na maksimum do kojeg mogu da izbjegnem zrnatost fotke, ekspoziciju podešavam na 25tinku sekunde i otvor blende 2.8, maksimalno koliko mi pruža moj objektiv. Pokušao sam sa tim postavkama napraviti nekoliko fotografija. Međutim vidio sam da je to gotovo gubljenje vremena jer i na ovakvim manualnim postavkama fotoaparata ne uspijevam dobiti željenu kvalitetu fotki. Odlučujem ostaviti fotić jer ćemo kamerom snimati u HD pa ćemo iz samih snimki uspjeti izvaditi fotografije dovoljne kvalitete za dokumentarnu fotografiju. Pripremam kameru, podešavam sve parametre na kameri koji će mi omogućiti maksimum sa obzirom na svjetlosne uvijete. Ambijentalnog svijetla ima jako malo i uz dosta suspenzije gotovo da je polumrak, a sa druge strane podmornica ima 3 svijetla koja su jako usmjerena pa na snimci imam 3 točke u kojima je sve spaljeno. No dobivam neki balans između ambijentalnog i umjetnog svijetla i krećemo uzduž olupine.
 Prova
Moje iskustvo ronjenja na olupinama mi odmah govori da je brod potpuno preokrenut naopako sa svega nekoliko stupnjeva nagiba kobilice što se potpuno razlikuje od dosadašnjih izvještaja ronilačkih ekspedicija. Roneći dalje uzduž trupa nailazimo na pukotine po trupu i konačno do same krme na kojoj su vidljiva velika oštećena od samog udara drugog torpeda. Nažalost krma je dosta obavijena mrežama pa ne riskiramo prići bliže. Vrijeme na dnu je brzo proteklo pa se ubrzo vraćamo na površinu. U ovom ronjenju nažalost nismo vidjeli topove koji su u kazamatima na samom rubu palube. Cijelo vrijeme ronjenja uz olupinu pokušavam snimiti i atmosferu u podmornici što će nam dobro doći za dokumentarni film kojeg Kruno planira napraviti. Izranjamo i tek sada vidi kako je brzo prošlo ovih sat i pol vremena, izron sa -123 metra bez dekompresije svakako je jedno od uz nebrojene prednosti koje pruža ovakav način istraživanja na velikim dubinama. Prvo pitanje na koje sam morao odgovoriti kada sam stupio na matični brod je bilo „Dali si uspio što snimiti?“. Ostavio sam im snimke da sami to prosude i otišao promijeniti garderobu jer je u podmornici zapravo jako vruće i ima puno kondenzata pa smo se na površinu vratili potpuno mokri. U međuvremenu se sprema druga posada za uron, u kojoj moraju biti novinarka National Geografica i Bibo Perkić inspektor iz ministarstva kulture. Međutim odjednom Kruno mijenja plan i šalje me ponovo na uron. Pregledom snimaka uvidjeli smo da su snimci zapravo dosta dobri i da je to sve upotrebljivo što imamo sa dna i da je najbolje da odem još jednom nešto snimiti. Naravno da to prihvaćam objeručke, samo mijenjam kazetu i baterije u kameri i već se ukrcavam ponovo u podmornicu. Spuštamo se ponovo prema dnu, ovaj put nemamo problema sa pronalaženjem olupine, pa neka onda neko kaže da je žena nesreća na moru, a kamo li pod morem. Vjerojatno sam za sada jedini hrvat koji je podmorničario sa ženom :) :) :). U ruci držim papir sa podacima koji su zapisani u arhivima, a koji govore o samim događajima na moru točno iznad nas, ali prije gotovo 95 godina. To je zapisano u povijesnim arhivima i znati što se događalo u toj pomorskoj bitci svakako daje dodatni čar ovom istraživanju.
 U podmornici
Bežičnim telefonom dobivamo informaciju sa površine da se jugo već poprilično raspuhalo i da moramo skratiti ronjenje. U sljedećih sat vremena provedenih na dnu ponovo smo bili na provi, lebdeći duž kobilice naišli smo na veliku rupu u sredini trupa sa desne strane što odgovara izvještaju o pogodcima torpeda. U ovom uronu vidljivost je nešto bolja, ali i pridnene struje su dosta jake pa nam je samo pilotiranje podmornicom dosta otežano i ne možemo baš prilaziti blizu olupine jer nam je i rizik zaplitanja u mreže veći. No svejedno smo uspjeli snimiti oštećenja i pilot Emile sa obzirom na otežano pilotiranje odlučuje da je ronjenje gotovo i da izranjamo. Na moru je već jugo dosta iskopalo more i kako je prognoza još jače jugo znamo da je druženje sa Giuseppe Garibaldiem za ovaj put završeno, dižemo uteg i konop sa dna i ostavljamo olupinu i duše 57 časnika i mornara u miru i spokoju plavih dubina...
Sutradan je dan koji smo proveli na moru, ali zbog jakog juga ne van cavtatske vale. To je bila prilika da svi članovi ekspedicije zarone na bar pola sata i osjete čari koje podmornica nudi. Tako da su taj dan zaronili svi članovi posade broda Baldo Kosić II, pripadnici hrvatske ratne mornarice, Partik, Hrvoje, Kosta Sergio Gobo, Bobo Obradović, hrvatski graditelj podmornice, Zoran, član ronilačke ekspedicije... svi su se redom izmijenili u posadi podmornice. Meni je to bila idealna prilika da mi sama podmornica malo pod morem pozira tako da sam snimio i samo kretanje i zaranjanje podmornice što će se idealno uklopiti u dokumentarni film, jer što bi bio jedan takav film bez podvodnih snimaka same podmornice.
Bio je to i kraj jednog lijepog sedmodnevnog druženja ljudi raznih struka i običaja ali sa zajedničkim ljubavlju prema dubinama i davnim sudbinama te zajedničkim ciljem otkrivanja nekih tajni koje krije olupina oklopnog krstaša Giuseppe Garibaldi.
Želim zahvaliti Kruni, podvodnom arheologu Hrvatskog restauratorskog zavoda, na velikom entuzijazmu da ovako nešto i organizira, da pređe sve barijere birokracije da dovede ovu malu podmornicu kod nas i zahvaljujem na pruženoj prilici da budem član ovakve priče i da zaronim u ovoj maloj podmornici. Iskustvo je zaista neponovljivo i možemo ga usporediti sa onom poslovicom da „nikad nemamo drugu šansu za napraviti prvu impresiju“.
|
|
|
|
Vrh